Jake, 13. god.

Moji roditelji su mi pričali, kako me, kada su išli po mene u agenciju za posvojenje, moja biološka majka obukla u odijelo ( kao za odrasle) sa malom leptir-mašnom iako sam imao samo dva i pol mjeseca. Vani je bilo jako hladno i moj me otac stavio ispod svog velikog kaputa pa mi je bilo ugodno i toplo dok nismo došli kući.

Dok sam bio mali nisam razumio što zaista znači “biti posvojen”. Bilo mi je teško shvatiti da negdje imam drugu mamu. Uspio sam to razumjeti tek kad sam imao šest ili sedam godina. Kad bih ja posvojio dijete, rekao bih mu odmah da je posvojeno, ali bih pričekao nekoliko godina da mu objasnim detalje.

Znam neke podatke o svojoj biološkoj majci, ali ne jako mnogo. Čuo sam kako izgleda, koliko ima približno godina i gdje je živjela. Bila je vrlo muzikalna, prilično lijepa i baš je krenula na college kad sam se ja rodio. Pretpostavljam da je znala da čini dobro jer mi nije mogla pružiti dobar život. Divim joj se što je bila sposobna to učiniti zato što mislim da to zahtjeva posebnu sposobnost da gledaš unaprijed. Mislim, kad imaš sićušnu bebu, bilo bi lako reći: Pa, mogu se nositi s tim. Uostalom, koliko prostora može ona zauzeti?” U to vrijeme nisam bio mnogo veći od nogometne lopte i mogao sam stati u ladicu noćnog ormarića.

Ništa ne znam o mom biološkom ocu i uopće me to ne zanima.

Razmišljam o tome da sam posvojen, ali, nikad ne razmišljam kako bih imao drugu majku. Smatram majku koju imam, svojm mamom. Kad sam bio mali mnogo sam češće razmišljao o svojoj “prvoj” majci. Kad god bih se razljutio rekao bih: O, ti nisi moja prava mama, ne možeš me tako kazniti.” A moja majka bi rekala:” Da ja jesam tvoja prava majka. Iako imaš biološku majku, ja sam sada tvoja prava mama. “Kako sam rastao prestao sam misliti o takvim stvarima.

Druga stvar koja se dešavala dok sam bio mlađi, bilo je oko Božića, ako sam bio stvarno zločest. Bojao sam se da će mi djed Mraz umjesto poklona u čarapu staviti ugljen ili, što je najgore od svega, da će me mama vratiti u agenciju za posvojenje. Naravno, roditelji su mi rekli kako to nije istina, no ja sam svejedno tako mislio.

Moj mali brat svima je pričao da je posvojen. Kad bismo išli iz škole kući i netko bi rekao:”O, vas dvojica uopće ne ličite jedan na drugoga.”, on bi uvijek glasno viknuo da smo posvojeni. Svi bi se okrenuli, a mene je bilo sram i najradije bih ga istukao.

Neki moji prijatelji postavljali su mi pitanja kao da sam neki čudak (freak or oddball), ali ja sam jednostavno rekao:”Što je loše u  posvojenju?”, a oni bi rekli: “Pa, samo to što si različit.” Ja bih im rekao:”Ne, to nije različito, to je posebno (special). Nakon toga oni više ne bi postavljali takva pitanja.

Mislim da neću nikad tražiti svoju biološku majku. Možda ću htjeti doznati nešto više činjenica, ali mislim da ju neću željeti tražiti. Možda će biti grozna i ja ću biti razočaran. Ako bi me moja biološka majka tražila, to mi se ne bi posebno svidjelo, ali mislim da mi ne bi smetalo. Želio bih otići s njom na večeru i vjerojatno bih ju pitao nekoliko pitanja, ali ne bih volio ostati s njom ili nešto slično.

Prevedeno iz knjige J. Krementz (2003): How it feels – TO BEE- ADOPTED, Alfred A. Knopf Publisher, New York (prevela Paula Margarita Petroci)