Posvojenje starijeg djeteta
Dolazak predškolskog ili školskog djeteta u obitelj često se uspoređuje s brakom u kojem sudionici moraju učiti jedni o drugima i prilagoditi se različitim osobnostima. Starija djeca tipično prolaze, neposredno po dolasku u obitelj, kroz razdoblje koje karakterizira gotovo savršeno ponašanje, često nazivano “medenim mjesecom”. Nakon tog razdoblja slijedi vrijeme “testiranja”. Ponašanje djeteta u te dvije faze vezano je uz proces tugovanja zbog separacije i gubitka bliskih osoba (bioloških roditelja, udomitelja, osoba koje su o njemu brinule u domu) i proces uspostave privrženosti novoj obitelji.
Gubitak je uvijek praćen procesom tugovanja koji ima pet faza: negiranje, ljutnja, krivnja, depresija i prihvaćanje.
Proces tugovanja kod djece ima neke specifičnosti. Djeca imaju manje kontrole nad tim procesom jer nisu poput odraslih sposobni doći do informacija koje bi im pomogle razumjeti njihov gubitak, a nije im ni lako tražiti utjehu od drugih ljudi ako im oni, o kojima ovise, sami utjehu i podršku ne ponude i osiguraju. Dječja pažnja je lako otklonjiva i katkada se može činiti da ne reagiraju na gubitak, no u stvarnosti to je samo povremeno i kratkotrajno. Rezultat mogu biti česte promjene raspoloženja.
Djeca trebaju razumijevanje i utjehu, odraslu osobu na koju se mogu osloniti, odgovore na njihova pitanja i poštivanje njihovih uspomena.
Gubitak za djecu znači spoznaju da odnosi i situacije, za koje su mislili da su trajni, to nisu. Slijedi pitanje što još mogu izgubiti. Spoznaja o gubitku bioloških roditelja može biti praćena strahom da nova obitelj nije trajna.
Istodobno s prilagodbom novoj obitelji, od starijeg djeteta očekuje se i prilagodba školi i stvaranje veza s vršnjacima što je zahtjevan zadatak i za emocionalno stabilno dijete. U početku roditelji ne bi trebali inzistirati previše na školskom postignuću već se više koncentrirati na uspostavljanje odnosa s drugom djecom i odraslima u okruženju.
Što je dijete u vrijeme posvojenja starije, veća je i zabrinutost roditelja oko mogućnosti uspostave odnosa privrženosti i bliskosti. S odrastanjem, djetetova osobnost, navike, sklonosti postaju sve stabilnije. Roditelji se razumljivo pitaju da li će im se dijete svidjeti. Dodatnu zabrinutost stvara i moguća povijest zanemarivanja ili zlostavljanja djeteta koja može otežati stvaranje privrženosti.
Proces uspostave privrženosti između roditelja i starijeg djeteta sličan je procesu kod mlađe djece, ali postoje neke specifičnosti. Beba u početku uči da zadovoljavanje njenih potreba ovisi o jednoj specifičnoj osobi. Nakon toga uči da može učiniti da joj se ta osoba smiješi ili da se s njom igra. U tom trenutku privrženost postaje obostrana.
U slučaju starijeg djeteta, roditelji očekuju da je dijete na višoj razini procesa privrženosti u trenutku dolaska u obitelj. Očekivat će više strpljenja u ispunjavanju zahtjeva kao i da će iste aktivnosti, koje učvršćuju bliskost roditelja i npr, sedmogodišnjaka u biološkoj obitelji, moći biti korištene u odnosu s posvojenim sedmogodišnjakom. U početku to i jest tako. Starija djeca prolaze kroz razdoblje “medenog mjeseca” neposredno po dolasku u obitelj. Njihovo ponašanje je primjereno, prihvaćanje se čini obostrano. Kada se počinje razvijati privrženost, razdoblje “medenog mjeseca” zamjenjuje period ” testiranja”. U tom razdoblju dijete se može ponašati na način koji može ugroziti razvoj njihovog odnosa.
Starije dijete u fazi testiranja ambivalentno je u odnosu na osjećaj bliskosti koji doživljava. U prošlosti su njegovi odnosi s odraslima završavali separacijom. Dijete može biti zabrinuto da će se to ponoviti i može pokušati okončati taj odnos prije nego što se previše veže.
Taj period može se objasniti i kao pokušaj djeteta da utvrdi da li ga roditelji prihvaćaju kao člana obitelji samo kada se ponaša dobro, ili može biti i “loše”. Dijete želi biti članom obitelji, ali želi utvrditi kako daleko može ići u svom ponašanju.
Dijete može pokušati stvoriti distancu između sebe i roditelja koristeći npr. psovke, laži, fizičku agresiju, odbijanje kontakta očima. Isto dijete može zanovijetati, cendrati, manifestirati teškoće kod jela i spavanja, regresiju u higijenskim navikama. Za roditelje su sva ta ponašanja frustrirajuća. Dok su laganje i agresivnost načini odbijanja roditelja, zanovijetanje i cendranje su pokušaji većeg približavanja.
Starija djeca se često ponašaju poput kronološki mlađe u ranim fazama stvaranja privrženosti. Dok su takvi oblici ponašanja očekivani i prihvatljivi kod mlađe djece, imaju sasvim suprotan učinak ako se manifestiraju kod sedmogodišnjaka.
Potrebno je imati na umu da posvojenik školske dobi može regresirati fizički, emocionalno i moralno. Od dvogodišnjaka ne očekujemo da se nikada ne pomokri u gaćice, da ide na spavanje bez pogovora ili da zna da nije u redu uzimati stvari iz majčine ladice. Od sedmogodišnjaka očekujemo da sve te stvari ne čini i zna. Ali sedmogodišnjak koji je upravo došao u obitelj se može ponašati upravo kao mlađe dijete jer je na toj razini u odnosu na obitelj- nije malo dijete kronološki ali je malo dijete u obitelji.
Razliku između “dođi bliže” i “odlazi” ponašanja nije uvijek lako uočiti, osobito ako dijete istodobno čini i jedno i drugo. Roditelj se mora truditi prepoznati signale kojima dijete traži bliskost i naći načina kako zadovoljiti djetetove potrebe.
Teško je predvidjeti koliko će vremena biti potrebno za uspostavu privrženosti . Taj proces može trajati tjednima, mjesecima ili godinu i više. Otac i majka vjerojatno neće istodobno niti na jednak način ostvariti privrženost. Roditelj ne bi trebao osjećati kako mora požuriti taj proces ili kako je neuspješan ako proces duže traje. Najvažnije je da roditelji i djeca ostvare odnos privrženosti, a ne koliko je vremena potrebno za to.
Djetetovo reagiranje na roditelja i sigurnost roditelja u prepoznavanju djetetovih potreba dobra su mjera uspješne privrženosti. Osobito je važno kod starije djece, koja svoju rastuću bliskost mogu iskazivati na prividno negativne načine, prepoznavanje znakova privrženosti i osnaživanje na njima.
Djeca koja su posvojena u starijoj dobi mogu ući u obitelj očekujući takve odnose sa roditeljima koji odgovaraju njihovoj predođbi svijeta kao opasnog i nepredvidivog mjesta. Također mogu se početi ponašati onako kako su navikli. Na primjer, mogu stvoriti otpor kada se njihovi roditelji žele zbližiti sa njima jer su navikli da nije pametno i sigurno zbližiti se sa odraslima. Mogu biti agresivni jer su naučeni da je svijet prostor gdje odrasli ne mare za djecu. Mogu konstantno provjeravati svoje posvojitelje sa pitanjima tipa ‘’ Da li me stvarno voliš ? Da li ćeš me i ti ostaviti ? ‘’ Mogu se početi neprikladno ponašati jer su tako dobivali pažnju odraslih prije. Mogu odbaciti pokušaje roditelja da se brinu za njih jer su naučeni brinuti sa sami za sebe.
Biti roditelj takve djece zahtjeva posebne sposobnosti. Posvojitelji mogu otkriti da metode koje su djelovale sa drugom djecom ne moraju djelovati i sa djecom koja imaju poteškoća u razvoju. Karakteristike roditelja takve djece uključuju toleranciju za negativne osjećaje, osjećaj obaveze da se brinu za to dijete, sposobnost da se osjeti sreća i kod malih znakova pomaka naprijed, fleksibilna očekivanja, tolerancija odbijanja, sposobnost slušanja djeteta, smisao za humor te prihvaćanje stručne pomoći.
Istraživanja podupiru važnost prisutnosti svih ovih karakteristika kod uspješnog posvajanja. Realna očekivanja važan su dio uspješnog prilagođavanja djeteta. Zadovoljstvo posvajanjem djeteta sa posebnim potrebama pridonosi uspješnom nošenju sa problematičnim ponašanjem djeteta. U dodatku, fleksibilni obiteljski stilovi povezani su sa niskim postotkom problema kod posvajanja. Fleksibilnost očeva, pogotovo smisao za humor te kreativne disciplinske strategije povezane su sa pozitivnim ishodom posvajanja. Kao što je prije naglašeno, važnost očeva je kritička komponenta kod prilagodbe djeteta. Kada su oba roditelja posvećena djetetu, posvajanje će češće imati uspješan ishod. U dodatku, Westhues i Cohen su rekli da uključenost i potpora imaju veze sa nižim postotkom problema.
USLUGE I POTPORA- Korištenje potpore svojih obitelji, susjeda, prijatelja, drugih posvajatelja, stručnjaka te bioloških roditelja je važan uzrok uspjeha posvajanja i prilagodbe. Barth i Berry su otkrili da u slučajevima neuspjeha, posvojitelji nisu imali mnogobrojnu obitelj te prijatelje kojima su se mogli obratiti. Rosenthal i Groze su saznali da potpora obitelji uvelike pomaže uspjehu posvajanja. Velik je razlog uspjeha i komuniciranje sa drugim posvojiteljima. Pozitivnosti takvih kontakata su: normaliziranje osjećaja, otklanjanje osjećaja usamljenosti i izolacije, njegovanje osjećaja brige kod djeteta, djeljenja savjeta, informacija te smanjenje šansi za traženje stručne pomoći.
Većina posvojitelja i djece su se uspješno prilagodila.
Ključ roditeljskog uspjeha je dobra priprema, realistična očekivanja, efektivne roditeljske sposobnosti te adekvatna potpora.
Jedan od najvećih problema jest prilagođavanje roditeljstvu i starateljstvu posvojene djece, razgovor sa djecom o njihovom posvajanju, podržavanje djetetove želje da sazna što više o svojim biološkim roditeljima te pomoći djetetu da zadrži dobru sliku o sebi i posvajanju.